Dragan Ukropina, starosjedilac Igala i njegov 12-godišnji unuk Slobodan Vučurović često mogu da se vide zajedno sa udicama pored obale ili još češće, u barci, kako ribaju u akvatorijumu bokokotorskog zaliva. Mali ribolovac Slobo ide u šesti razred osnovne škole „Dašo Pavičić” na Toploj, bavi se i plivanjem i vaterpolom, a voli i da riba iz hobija u slobodo vrijeme. Sa đedom koji je već tri godine u penziji, riba pet-šest godina, počeo je od svoje osme godine. Sreli smo obojicu na obali Kostanjice, gdje je đed bio podrška unuku u takmičenju za juniore U-16. Slobodan je ulovio nekoliko primjeraka ribe, a prisustvovali smo trenutku radosti kada je sa udice skidao malog špara. Ovo je Slobovo drugo takmičenje, a dogodilo se da je 2014. godine, kad je prvi put krenuo sa takmičenjima, na klupskom takmičenju KSR „Igalo” ulovio više ribe nego bilo koji senior. Kaže Slobo, bio je prvi, jer je ulovio 1030 grama ribe, od čega je najviše bilo fratra.
– Idem više radi zabave, ali volio bih i da pobijedim. Moj djed me je naučio prvo da ribam, a onda i da mu pomažem ponešto. Uglavnom me je učio da ribam štapom iz barke, on mi je ručno napravio udicu, kaže mali ribolovac.
Familija Ukropina je jedna od najstarijih u Igalu, došli su ovdje prije 300 godina i bili zemljoposjednici, a sada im je ostalo nešto malo i to čuvaju „kao oči u glavi”, priča nam Dragan Ukropina i dodaje da je prirodno baviti se ribiolovom za sve koji ovdje žive.
– Svi mi u Boki smo naučili da uhvatimo marendu, malo blitvice, malo ribice, eto ručka... Kao dječak gledao sam kako drugi hvataju, pa sam mislio da mogu i ja - „ko umije njemu dvije”, kaže Dragan. Učlanio se u Klub „Jugole Grakalić” 1979. godine, ali nije želio da učestvuje po takmičenjima.
– Naš klub „Igalo” se aktivirao prije 15 godina i onda sam najviše zbog kluba u startu bio na nekoliko takmičenja, a danas ih posjećujem samo revijalno – kaže djed.
Mlade treba učiti pravim vrijednostima, napraviti i pritisak da se vrati sve ono što je normalno.
- Protivnik sam telefonima, gubljenju vremena, zračenju očiju i života. Ja sam prvi put naočare stavio u 40. godini, a varim cijeli život, autolimar sam, gledam svaki dan u „pomračenje sunca” i sačuvao sam vid. A mladi gledaju te telefone, to veliko zračenje, veliku svjetlost, bombarduju svoj mali mazik sa velikim informacijama i ništa ne zapamte. Oni nemaju pojma šta su gledali jutros na telefonu, a onda kada ovdje na takmičenju uhvate jednu ribu, ili kad budu prvi, to pamte, jer to je pravi život, poručuje iskusni ribolovac.M.D.popović